Na sjednici Odbora Srpske pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu, održanoj 14. decembra 1864. godine po starom, odnosno 26. decembra po novom kalendaru, donesena je ključna odluka o pokretanju projekta gradnje Sabornog hrama Preobraženja u Zagrebu.

Tom prilikom sastavljen je i proglas, upućen širom Habsburške Monarhije i izvan nje, kojim je Pravoslavna crkvena opština pozvala vjernike i prijatelje Crkve na prikupljanje priloga za izgradnju novog hrama. U proglasu se otvoreno iznose tadašnje prilike: mala i trošna crkva, nedostatna po prostoru i uslovima, više nije mogla odgovoriti ni liturgijskim potrebama zajednice, ni dostojanstvu Crkve u glavnom gradu Trojedne kraljevine.

Posebno je naglašeno da se ne radi samo o praktičnoj potrebi, već o pitanju dostojanstva i ugleda Pravoslavne Crkve, kako pred vlastitim vjernicima, tako i pred širom javnošću, s obzirom na politički i društveni značaj Zagreba u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji.

Nova crkva trebala je odgovarati „zahtjevu naprednoga vremena“ i „ugledu glavnog grada“, uklapajući se u šire evropske i zagrebačke urbanističke i estetske težnje toga doba. Takva argumentacija pokazala se djelotvornom: tadašnja hrvatska vlada, Kraljevsko namjesničko vijeće, prihvatila je razloge Pravoslavne opštine i odobrila znatan kredit za gradnju nove crkve, ističući da će ona doprinijeti „plemenitu ukrašenju grada“.

Ova odluka iz 1864. godine predstavlja temeljni trenutak u istoriji današnjeg Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg i svjedoči o odgovornosti, samosvijesti i dugoročnoj viziji pravoslavne zajednice u Zagrebu.

Tekst proglasa glasi: „Draga braćo i prijatelji! Mi ovdje u glavnom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije gradu živeći sinovi pravoslavne istočne matere crkve nalazimo se u malom broju. Jedva da nas ima 236 duša. Crkva, u kojoj se Bogu molimo i za sebe i za svu braću i hristjane, stara je i mala i jako je opala. Dizanjem ulica upala je više cipela u zemlju, tako da se preko nekoliko stepena u nju silazi, i toga radi već zrak suviše vlažan ima, te zdravlju škodi. Prozori su mali, niti se mogupovećati, budući je crkva nizka i tako niti svjetlosti niti zraka dosta u nju prispjeti ne može. Mala je tako, da kad bi ovo malo nas svi na službu Božiju došli, jedva da bi mjesta imati mogli. Spoljašnji izgled jošt je rekao bi nepovoljniji. Na malom tornjiću ne mogu se ni zvona namjestiti, već kraj crkve stoji stari zvonik od dasaka. Ovaj naravno nije visok, pak kad zvona zvone, onda se od pjenija malo što, od molitve ništa ne čuje. Zagreb je takovo mjesto u koje i naše i druge vjeroispovjesti ljudi sa sviju strana dohode,pak moramo iskreno ispovjediti, da nam je kako za nas, tako i za svu našu subraću čisto zazorno,kad im našu svetu mater crkvu u takoj prilici predstaviti moramo. Osim toga dolaze u ovu našu malu crkvu u raznim prilikama ne samo mnogobrojni sugrađani naši katolici, nego i sva najviša gospoda i sva zvanična viša tjela Trojedne kraljevine, koja u Zagrebu stanište imaju. U ovakvom stanju stvari prinuđeni smo sve upotrebiti, da nov kako našoj potrebi tako i dostojanstvu naše crkve i položaju našem odgovarajući hram sazidamo. No naša sredstva nisu na to dovoljna. Ma se kako ograničili, ma samo za tim išli, da dobijemo, što se najlakše postići daje, sredstvima našima samima do cjeli doći ne možemo. Ne ostaje nam drugo, nego priteći braći jednovjernoj, rođenoj po krvi, duhovnoj po vjeri, s kojima se iz jednog putira pričešćujemo, kojima jedne molitve Bogu šiljemo, s kojima u jednoj vjeri umiremo, i u jedan vječni svjet prelazimo. Držimo da će svaki od vas uviditi, da se ovdje ne radi samo o našoj koristi, o našoj potrebi: ovdje se radi o dostojanstvu naše crkve, o našoj obćoj česti i uvaženju, o česti naše crkve u očima svjeta. Mi smo gotovi velike žrtve na tu cjel prineti, ali nas je malo. Ne bi vam dosađivali, ali moramo. Dolazeći k vama ne ištemo, da nam preko svojih sila učinite, ne želimo da vam padne težko ono, što da nam učinite. Ako nam svaki u pomoć priteče, nama će biti pomoženo, a niko neće ni osjetiti - Dajte dakle svaki, koliko ko može: samo nas nemojte s praznom rukom odpustiti. Učinite, da se možemo pred drugim svjetom pohvaliti, da ne stojimo samorani, nego da imamo ljepu braću i dične rođake. Pomozite dakle braćo! U ime Boga višnjega! U slavu pravoslavne istočne crkve! Na diku našu i vašu! A mi ćemo narediti, da se za sreću, dug život i vječno blaženstvo priložnika vječito u novom hramu Božijem smjerne molitve Bogu stvoritelju svedržatelju i sudiji šilju. Preporučujući se vašoj ljubovi i prijateljstvu ostajemo Vaša jednovjerna braća i prijatelji Iz sjednice dne 14. decembra 1864. držane. Pravoslavna srbska crkvena obština Zagrebačka.“